Nedvojben je i stalan jedino gubitak. Svaki čovjek, ovako ili onako, uvijek je na gubitku; svi klizimo nadolje; važna je jedino vještina usporavanja; vještina koju demonstrira već i ono narančino drvo što raste iz pločnika u obližnoj Via San Sebastiano i gađa svojim plodovima krovove automobila i bučne vozače motocikala.

Ne znam kako se stvari utiskuju u naše pamćenje, biramo li mi stvari koje ćemo zapamtiti, ili one biraju nas.

Naivna Partenopa, koja nije znala za Odisejev trik s voskom, doživjela je Odisejevu stoičku ravnodušnost kao težak udarac svom umjetničkom samopouzdanju, i radije se survala u more nego da nastavi s pjevanjem koje više nikoga ne začarava. Partenopa je simbol borbe za umjetničku prvorazrednost, za visoke umjetničke standarde, anticipatorski borac protiv užasavajuće moderne dreke, ali i simbol neviđene naivnosti: većina ljudi, naime, rađa se s voskom u ušima.

Mamina pobjeda izvojevana je pravedno: živjela je mnogo duže od oca i, za razliku od njega, pričala je priče.

Mnogi stari ljudi udobroljavaju svoju okolinu. Otuda oni neprimjereni situaciji osmijesi i smjehovi, osobito kod ostarjelih žena. Njihovi osmijesi su isprike, kao da smijehom žele zataškati svijest o vlastitoj fizičkoj oronulosti. Kada smo mladi, nitko od nas ne mari za takve stvari. A onda u jednom trenutku počinjemo paziti da se ne "zamjerimo". Zašto? Zato što sve nas na životu zapravo održavaju drugi ljudi.

Možda je "zrcalni" karakter gradskih prostora izbio dah iz mojih pluća: u gradovima sam se, naime, ogledala kao u ogledalu; na njima sam očitavala svoje stanje kao na strujnom brojilu; u njima sam uspoređivala svoju unutrašnju mapu s mapom grada; mjereći puls grada, mjerila sam svoj puls; mape podzemnih željeznica uspoređivala sam s vlastitim krvotokom. Drugi su imali psihoterapeute, ja sam imala gradove.

Staljin je bio sadist, glavosječa, koji je povjerovao da je bog. Veličina mnogih pisaca ruske avangarde nije samo u njihovim tekstovima, nego u preuzimanju rizika, u tom maču koji je visio nad njihovim glavama, u anticipaciji mača.

Na tome se, na ženskoj očaranosti knjigama i književnicima, držala, i još uvijek se drži, sama književnost. U temelje svake maskuline nacionalne književnosti (a nema druge osim maskuline) ugrađeni su vrijeme, energija i imaginacija bezimenih čitateljica.

Ako preciznije podesim uho, čut ću buku gnjeva, ljude koji jure amo-tamo u potrazi za hranom, kao štakori. I samo je pitanje dana kada će početi jesti jedni druge, kao štakori. Stvari su krhkije nego što se čini, Napolitanci to najbolje znaju, naučili su da se s time nose, sa svojom "vulkanskom neurozom", sa svojim "kaosom

Zaista, zašto smo tako uvjereni da je Van Gogh opstao zahvaljujući svojoj genijalnosti, a pritom podcjenjujemo detalj, odsječeno uho? Po čemu vi pamtite živuće moderne umjetnike? Ima li ijednoga ili ijedne među njima koji nečime nisu skandalizirali javnost? Gdje je taj samozatajni skromni umjetnik, pokažite mi ga! Svi su umjetnici mitotvorci, samo jednima uspijeva da postanu slavni, a drugima ne.